grafema
29.10.2011., subota
Ovdje čuvam ja
|
Nadam se da ćeš me uvijek vidjeti kao čuđenje u svijetu. Podatno i naizgled pitomo. Zaigrano djevojče ishitrenih reakcija. Vidiš, suzdržati se ne mogu. Srljam na papir ako već ne razaznajem granicu. Zato se često na nju popiknem jer ne znam kad točno podignuti nogu i prekoračiti je. Treperim. Napadaju me sporedne ceste i ne kočim. Ove sam godine uzgojila očnjake, nisam ih turpijala niti podrezivala. Svake sam ih večeri jezikom potapšala, zahvalila im što uz njih lakše zaspimo, što nas čuvaju. Ako bi naglo rasli, pod jastuk bih podmetnula šapu da ga u snu ne poderu. Ta tko bi se usudio preskočiti moju ogradu? Jutros sam postavila i natpis, neka se zna tko je s druge strane. Zaigrano djevojče s pogledom njemačkog ovčara i skrivenim očnjacima koji nad nama bdiju. Nitko ne mora znati da se pod kožom odrasle žene skriva tromjesečno štene. Uostalom, i psi u igri pokazuju zube. Bitan je životinjski instinkt, razumiju ga samo oni koji ga imaju. |
11.08.2011., četvrtak
Pamćenje prstiju
|
Mogu li prsti pamtiti? Na primjer, izrezbarenu kuhinjsku dasku i kaplju učahurenu na rubu stola. Ili možda porezotinu na jagodici koja me gleda kao škrga, i to tako da mi dođe da dišem na nju. Prapočetno. Crnorupasto. Negdje između uprljane krpe, vodootpornog flastera i kora oguljenog povrća zagrljenih novinskim papirom, tamo sam negdje susrela naum. Škrga je presudila. Uvući ću se pod kožu. Njegova su leđa bila ukočena i možda bi mi najlakše bilo načeti ih nalivperom. Ostaviti trag. Jer, pod kožu se lako uvući, rujem ju svakodnevno, bez zadrške. Često previše diram vlasište i tada mi se događa ista stvar. Uvijek ista. Naime, prsti prolazeći kroz kosu nailaze na slijepljeni smotuljak. Zapamte taj oblik i dalje razmiču vlasi istražujući njegovo porijeklo. Možda još ne znaju da ga on ponekad izdahne pa umijesi u moj potiljak, a smjesa je, iako nevidljiva, ljepljiva poput žvakače gume zbog koje treba amputirati zahvaćeni pramen. O tom smotuljku i dalje razmišljam dok sjeckam luk, oblikujem faširance i čekam još desetak minuta da kelj prokipi. Mogla bih ga iščupati, ali nešto mi govori da mu je ovdje mjesto. Mislim da se uskoro ni prsti neće sjećati da ga prije nije bilo. |
